Islamski stav o ulasku džinna u čovjekovo tijelo
Već smo spomenuli hadis prenesen od Safije i Enesa, r. a., u kojem nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava da Šejtan, Allah nas sačuvao njega, kola kroz ljudsko tijelo kao što krv kola kroz vene i vidjeli smo da, prema mišljenju sve islamske uleme, Šejtan može ući u tijelo čovjeka. Nažalost, veliki broj muslimana, očito iz neznanja, ne vjeruje u ovu jasnu istinu s kojom se mi, koji učimo kur’anske rukje, skoro svakodnevno susrećemo.
Nevjerovatno je mnogo šta od zbivanja tokom rukje, ali je zaista pravo čudo kako odjednom iz usta opsihrenoga i opsjednutoga započne govor, kad džinn zaposjedne “komandni pult” u njegovoj glavi. Nevjerice pogođenih osoba su različite: neki se svega sjećaju ali nisu mogli upravljati tijelom, jasno čuju svojim ušima da “neko”, tj. džinn, govori na njihova usta, a neki se opet baš ničega ne sjećaju.
Jedan od mnogobrojnih bereketa našeg vakta i naše generacije jest čudo tehničkih i znanstvenih dostignuća s kojima smo upoznati pa pomoću njih možemo uporediti i objasniti mnoštvo pojava i dešavanja, što je bilo nedokučivo našim precima.
Logično je, a i stvarno, da kazna za učinjeni grijeh bude po vrsti grijeha, po njegovoj težini i po svjesnosti o dotičnom grijehu.
Često čitamo i čujemo, pored istine, i mnoge nebuloze o džinnima pa se neupućeni ne mogu oteti dojmu da je Savršeni Stvoritelj stvorio džinne samo da ganjaju insane (ljude), kako i gdje stignu i naslađuju se njima! Naprotiv! ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju!” stoji u kur’anskoj suri “Zarijat”, u 56. ajetu.
Zašto džinni ulaze u ljudsko tijelo?
Iako su u mnogo većem broju od ljudi, ni pčele, ni ose, ni mravi pa čak ni toliko dosadne i sveprisutne muhe nas ne bihuzure bez razloga. Prije je vjerovatno da mi remetimo njihov mir ili nečim izazivamo njihovu uznemirenost.
Primjerice, mnogi vjernici muškarci koriste misk i mošus za mirisanje brade ili lica. Desi se u proljeće, ili u ljeto, kad pčele lete po cvjetovima na ispašu, ili uzrujane ose da slete na bradu jer vjerovatno zamijene miris miska s mirisom meda – to ih mami i privlači ljudima koji se onda osjećaju uznemireni ili napadnuti. Jedna osa ne mora ući u usta da bi nekog ubola i svojim ubodom izazvala oteklinu; ona bocne spolja.
Džinni su svojom vlastitom prirodom jako radoznali. Uostalom, kao i većina ljudi. Često puta ljudi čine nešto čime skreću pažnju na sebe, ili rade ono što iritira džinne ili, opak, iskušava njihovu radoznalost.
Bilo da se radi o muškarcima ili, još više, o ženama, koje, recimo, dugo i često, bez potrebe, sjede na wc-šolji i slušaju muziku, ili tipkaju poruke i telefoniraju u tim trenucima, ili stoje dugo i često pred ogledalom, ili se dugo šminkaju i sređuju i feniraju kosu pa se, upadljivo namirisane, i golišavo obučene ili utegnute upute niz čaršiju.
Ovo potonje ne samo da je grijeh, jer time privlače pažnju i žena, a posebno muškaraca, već budi pozornost i radoznalih džinna koji se, što se kaže, zalijepe k’o žvaka za opanak.
Ako uzmemo u obzir da su džinni inteligentni, jer je i njima poslana Objava, onda ćemo shvatiti da je naša zbilja uistinu bolnija od gornje priče s miskom i osom.
Izvor: "Džini i sihr - istine i zablude",
Fuad A. Seferagić