Džini nisu zarazna bolest, a ni sihr nije virus koji se prenosi preko rukovanja s drugim osobama ili putem kašlja. Međutim, često se može desiti da se simptomi sihra ili džinskog ezijeta odražavaju na druge ukoliko je neka osoba u njihovoj blizini pogođena jednom od dvije navedene nevolje. Naprimjer, ako jedan od ukućana boluje od gripe, može se desiti da, malo pomalo, gripa pogodi svakog od ukućana, nekog kraće a nekog duže vrijeme. Slično je i sa džinima i sihrom; ovo dvoje mogu pogoditi samo jednog od ukućana, a mogu pogoditi i kompletnu porodicu.
Jedna od boljih preventiva liječenja i otkrivanja džinskih bolesti, jest grupno učenje rukje cijeloj porodici, ili svim članovima familije koji žive pod istim krovom, u istoj kući, ili u istom stanu. Na ovaj se način prištedi mnogo vremena, a i muke oboljelima, jer zaista, džin može biti kod jedne a da pati i ugrožava drugu osobu. Ovo se dešava posebno kod bračnih parova, ali i u porodicama u kojima su većinom svi osjetljivi na džinsko djelovanje.
Ovakvo učenje rukje svim “osumnjičenima” brzo locira izvor i detektira cilj džinskih napada. I ovo je vid “grupne rukje” u kojoj su sudionici samo iz kruga jedne porodice.
Vrijeme i mjesto u kojemu živimo, te način kako to neposredno manifestujemo ide na ruku šejtanima; na sve strane se javno i tajno odvraća od pokornosti Jednom i Jedinom Bogu, degradiraju se ili sataniziraju vjerske i moralne vrijednosti, a pohvaljuju i afirmiraju zablude, nemoral i zlo. U ovakvim uvjetima snalaze se jedino oni koje je Allah, azze ve dželle, sačuvao propasti i utjecaja džina i šejtana.
Istovremeno se javljaju promotori zla kao “pečurke iza kiše”. Sihirbazi ciljano truju sve insansko što im je na dometu i siju razdor, bolesti i mržnju unutar najrođenijih. S druge strane, nisu svu ljudi stručni niti sposobni da se odbrane od najezde džinskih i ljudskih pakosti, teledirigiranog od raznih sihirbaza preko džina i zlih, pokvarenih ljudi. Nemaju svi ljudi sreću da ih roditelji upute u vjeru, da uzrastaju uz islam i uz namaz, pa da tako, donekle, steknu imunitet na džinske napade. Oni su kasnije posebno osjetljivi na džinski ezijet i nekada nisu u stanju sami se pokrenuti i početi obavljati namaz, jer ih šejtan, Allah nas sačuvao njega, toliko udalji od islama ili im ometa svaki korak pokajanja i približavanja islamu do te mjere, da ne mogu stati na namaz. Odmah se javljaju reakcije “ljuljanja” u svijesti i u organizmu, padanja, plača, nesigurnosti isl.
Ne postoji ni dovoljan broj onih koji uče ispravnu šerijatsku rukju jer je nesrazmjer nevjerovatan: možda ima i stotinu sihirbaza na jednog ispravnog učača šerijatske rukje. Mislim na naše životne prostore. Ovo dovoljno govori o opterećenosti onih koji liječe učenjem Kur’ana. Iako se ne može posvetiti dovoljno pažnje svakom ponaosob, tokom “grupne rukje” učač je primoran postupati onako kako bi bio najefikasniji učinak njegovih rukji, ali i kako bi mogao organizirati vrijeme za svoju porodicu i za ostale obaveze. Iz ovih se razloga pribjeglo rukji s utvrđenim terminima, pri kojoj se tretira više osoba odjednom, a koje nisu u srodstvu, niti se poznaju. Sam učač šerijatske rukje uči kur’ansku rukju bez ili sa mikrofonom, a iskusni pomagači prate reakcije prisutnih i pomažu oboljelima tokom cijele rukje.
Ne pokazuju svi prisutni iste reakcije, mnogi uopće nemaju baš nikakve reakcije, tako da ovakva “grupna rukja” nije toliko zahtjevna koliko se u prvi mah može pomisliti. Nekim oboljelima je dovoljno da čuju vrisku drugih prisutnih, pa da sami pokažu reakciju i da pokoji džin od straha i neizvjesnosti šta mu se sve može desiti izađe iz tijela opsihrenoga.
šejtan, Allah nas sačuvao njega, zastrašuje oboljele kako džini mogu izići iz jedne i preći u drugu osobu tokom učenja na “grupnoj rukji”. Ovo je zabluda, jer bi to džini mogli i bez “grupne rukje”, kad god se oboljela osoba nalazi u nečijem društvu, a to se ipak ne dešava. Meni su poznata dva slučaja gdje je džin sa jedne osobe napao drugu osobu, i oba slučaja su se desila Allahovom voljom, jer su se oni ismijavali oboljelima, ne vjerujući da džini mogu zaposjesti tijelo. Allah, azze ve dželle, dozvolio je da džini uđu u njihovo tijelo, pa je bila prava muka, nagovoriti ih da napuste te osobe.
Na kraju, osobe koje posebno intenzivno reaguju na “grupnoj rukji” do konačnog se ozdravljenja tretiraju uglavnom posebno ukoliko za to izraze želju i ukoliko učač šerijatske rukje ocijeni da je poseban tretman ipak svrsishodniji i više koristi opsihrenome.
