Žene su posebno osjetljive na napade džina, ne zato što su one, prema islamu, lošije od muškaraca, već upravo zato jer su one drukčije prirode i mnogo emotivnije, one su majke i nježnije su, one su trudnice, ili imaju mjesečne cikluse koji uznemiravaju hormone pa i raspoloženje, što ih čini lakše ranjivim u određenim danima. Iako sihirbaženje nije tipično ni muški ne ženski zanat, ipak je daleko više žena koje se bave ovom prljavom rabotom. Kada bi se sudilo po “tvrdnjama” osihrenih za sihirbaštvo, tu bi uvjerljivo prednjačile žene. Zaista se rijetko ili gotovo nikad ne čuje da su nekome sihre “postavili”, primjerice, otac, amidža, brat ili dajdža, ali se, skoro kao po pravilu, za sihr optužuju žene: punice, svekrve, snahe, jetrve, sestre, tetke, komšinice, prijateljice, pa čak i rođene majke. Ovo nisu samo puke optužbe, već, nažalost, i statističke činjenice. Svakako nailazimo na šerijatske tekstove koji dozvoljavaju učenim ženama vjernicama da one uče rukju. Zabilježeno je nekoliko hadisa da su neke ashabijke učile rukju, čak je i majka vjernika, Aiša, r.a., žena poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učila rukju samom poslaniku, a.s., kada je bio bolestan. Imam Buhari je čitavo jedno poglavlje nazvao: „Žena može učiti rukju za čovjeka“, spominjući upravo kako je majka vjernika, Aiša, r.a., učila rukju poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada se on bio razbolio. (Sahihul-Buhari 5751)

Nailazimo također na fetve današnje uleme, da je dozvoljeno da jedna žena vjernica uči rukju drugoj ženi ili čak nekom strancu koji je bolestan. Šejh Ibn Usejmin spominje doslovice da žena vjernica može učiti rukju, pa makar ona bila i u hajzu, jer čistoća nije uslov za učenje rukje, obzirom da joj je dozvoljeno da Kur’an uči napamet, iz glave, pa je logično da može učiti i rukju, jer nema razlike između ova dva postupka.

Svakako je pohvalno i preporučeno da majka svakodnevno uči “zaštitne” sure, ajete i dove svojoj djeci, u prvom redu, pred odlazak na počinak, kako bi Allah, subhanehu ve teala, zaštitio nju i njen evlad od napada džina, ali i da ih poduči namazu i islamu onoliko koliko je u mogućnosti. Uz to, djeca uče i odrastaju sa navikom, šta treba da učine kako bi imali mirniji i sigurniji san. 

Pored navedenoga, može se desiti da se dobro učena i čvrsta vjernica nađe u situaciji da oduči nekim ženama – svojim najbližima – jer, recimo, nikako nema muškarca da prouči šerijatsku rukju, ali ona, pri odučavanju, mora biti veoma oprezna bar  iz nekoliko razloga: 

– Džini u oboljeloj osobi, posebno u muškarcima, mogu biti agresivni i veoma jaki, ili toliko spretni da koriste fizičku snagu opsjednute osobe pa da svom žestinom nasrnu na ženu koja uči rukju i da je preko opsjednute osobe ozbiljno povrijede.

– Šerijatska rukja, pored učenja Kur’ana, zahtijeva često ubjeđivanje džina da napusti tijelo, razgovor sa opsjednutim ili pregovaranje sa džinima, a nije pohvalno da žena razgovara s muškarcima koji joj nisu mahrem, bez prijeke potrebe, ili da uči rukju bez saglasnosti njenog muža, ako je u braku.

– Prilikom rukje može doći do iznenadnoga i neizbježnoga tjelesnog kontakta, naprimjer, oboljelog muškarca i žene koja uči rukju.

– Mjesečno pranje kod žene koja uči rukju omogućava džinima, iz oboljelih osoba, napade na nju u cijelom periodu čišćenja.

Potpuno je pogrešno vjerovanje da žene koje uče rukju mogu u sebe “primati” džine iz oboljelih osoba koje onda postaju izliječene. To su bajke. Istina je da džini napadaju takvu ženu i da vjerovatno ulaze u njeno tijelo pa bihuzure i nju i njenu porodicu. 

Učenje rukje sa sobom povlači još veće rizike i šejtansko-džinske smicalice. Upoznao sam dobre vjernike koji su se bavili “liječenjem Kur’anom” pa su bili prisiljeni prestati s tom praksom. Mi vjernici smo svakako na nišanu šejtana, Allah nas sačuvao njega, i džina, a kada se neko odluči da uči rukje, broj “pušaka” i nišana se makar udesetrostruči. 

Objavljivao sam na različitim forumima i na socijalnim mrežama mnogo tekstova o rukji, zatim ekspertize o rukji i o džinima na osnovu ličnih analiza, ali i iskustava drugih učača, koji su se godinama pokazali kao pouzdani i ispravni liječnici Kur’anom, čineći to radi Allahova rizaluka, a onda i iz nekoliko sljedećih razloga: 

– Forsiranje ispravnog učenja rukje kojeg je sve manje zbog najezde različitih učača, pa čak i našminkanih i nakinđurenih žena među njima, “duhovnih nadriljekara” i šarlatana

– Ukazivanje na zablude o džinima koje su prisutne kod običnog puka ali i kod nekih učača i oboljelih.

– Motiviranje potencijalnih učača za učenje rukji, što, doduše, nije jednostavno ali ni toliko opasno da se tako mali broj sposobnih i školovanih vjernika bavi učenjem rukje. Džini se potrude da preko bolesnih ili pokvarenih ljudi šire glasine o silnim stradanjima i opasnostima ili nezgodama koje vrebaju učače rukje; to čine da bi odvratili od ispravnog učenja, ali istovremeno reklamiraju nadrihodže i sihirbaze, kako bi što više ljudi zaplijenili i zaveli oko sebe.

Mi ne vidimo džine i ne znamo da li su oni muslimani ili nisu muslimani, da li je jedan ili ih je hiljadu u oboljelom, zato polazimo od osnove da je samo jedan, bez obzira koliko džina iz usta oboljelog, plašeći učača i bolesnika, “govorilo” da su dva, tri, deset ili sto itd. Džini koriste prednost nevidljivosti pa se poigravaju sa učačima i oboljelima. Ko radi sa džinima “hudamima” – slugama, mora znati da taj džin sluga kod nekih oboljelih može biti od koristi a na drugih stotinu oboljelih prenijeti bolest ili sihr –  jer ih ljudi ne vide, a time ne vide ni učači rukje koji se sa “hudamima” koriste.

Borba protiv sihra i sihirbaza je džihad. To je idealno polje za da’vu koje zahtijeva odricanje čak i od porodice i privatnosti, pa molimo Gospodara ljudi i džina da nagradi i zaštiti ispravne učače rukje, njihove porodice jer su oni na direktnom udaru sihirbaza i džina, čak ispred učenih među nama. Iako se, naprimjer, jedan doktor medicine i liječnik Kur’anom naoko bave istim zanatom, razlike su ogromne. Ljekar da bi liječio ljude, ne mora biti vjernik i nije čak uvjet ni da bude musliman; i sam može biti bolestan od iste bolesti zbog koje mu dolaze pacijenti da ih liječi. On ih samo pregleda i ustanovi bolest, propiše lijek i tako, Božijom Voljom, pomogne pacijentu da, recimo, izliječi bolesnu jetru, iako i sam doktor ima jako oboljelu jetru, jer je alkoholičar, voli da konzumira alkohol itd. Ipak je posjeduje stručnost i pomaže oboljelima. Liječnik Kur’anom mora biti, kako smo već rekli, prije svega musliman i bogobojazan pa zatim poznavati i pridrzavati se osnova islamske akide i fikha te poznavati ispravno učenje Kur’ana i makar površno značenje prijevoda ajeta. Mora se pridrzavati načela Šerijata jer će ga džini sa pacijenata i džini sihirbaza vrlo brzo napadati i pokušati uništiti njegovu porodicu. 

Naravno da džini bihuzure učača rukje, ali on mora imati čvrst i pouzdan iman, inače će u suprotnom biti bolestan od džina. Samo Uzvišeni Allah liječi a ne učač rukje; oboljeli mora znati da rukja nije aspirin koji se “popije a onda prilegne” pola sahata i probudi se bez džina u tijelu, iako trideset godina nije klanjao nijedan namaz! 

Liječenje Kur’anom je najčešće popraćeno povratku islamu i Gospodaru svih svjetova.