Ne postoji ni jedan drugi način učenja šerijatske rukje opsihrenima novijeg vremena a da su za njega više vezane fitne i smutnje kao što je to učenje rukje “preko skype”, ili preko “vibera” i svih sličnih načina koji funkcioniraju preko uključivanja kamere, tonske ili video opcije. 

U suštini je učenje i slušanje rukje na ovakav način isto lijek, jer Kur’an ne poznaje granice – lijek je svima bolesnima koji ga čuju – pa makar i na gore navedeni način, ali se na takav način isto tako otvaraju nevjerovatne dimenzije smutnje, osim ako se, zaista, svi koji su uključeni u rukju stoprocentno pridržavaju svih pravila koja je uvjetovao šerijat za valjanost rukje općenito. 

Prvi uvjet bi bio da nigdje u mjestu, niti u bližoj ni daljoj okolini oboljeloga, ne postoji niko ko je sposoban i spreman da uči rukju nad glavom oboljeloga. Ponekad, čak u cijeloj jednoj državi, ili na cijelom jednom kontinentu, ne postoji niko ko je sposoban i dovoljno upraksan da uči šerijatsku rukju. Ovdje se može navesti primjer Kanade, Amerike, Skandinavije itd.

Drugi uvjet je da oboljeli nema mogućnost lično posjetiti ispravnoga učača rukje, bilo usljed daljine, bilo usljed bolesti, siromaštva, ili usljed samog stepena opsihrenosti.

Treći uvjet je da se ispune svi šerijatski uvjeti ispravnosti rukje: mahrem za žene, primjerice, mora biti prisutan i naravno neko ko se razumije u tehničko uspostavljanje povezivanja s oboljelim ukoliko bi došlo do prekida mreže, ali i neko, ko će moći ispravno intervenirati, ukoliko bi se kod oboljeloga, tokom učenja, pojavile jače ili nekontrolirane reakcije. 

Četvrti uvjet je da nema osamljivanja između učača rukje i ženskih pacijenata; ovo se odnosi i na video i na audio komunikaciju. 

I, konačno, peti uvjet bi bio da učač rukje, ili mahrem opsihrene ženske osobe, prekine komunikaciju ukoliko bi došlo do nepoželjnih ili islamom zabranjenih obrata situacije tokom učenja, ali i da učač rukje jasno, prije učenja, definira ovakav način učenja kao test-probu, ili dijagnosticiranje eventualnih reakcija a nikako kao put do izliječenja, jer nije mi poznato da se neko zbiljski izliječio na ovakav način; možda se samo “zaliječio”.

Ako bi se ovakav način učenja rukje mogao okarakterisati kao vjerodostojan, onda samo pod gore navedenim uvjetima s obzirom da je učenje rukje preko skypea ili preko vibera postao hit novopečenih ili neiskrenih učača rukje, koji sebi na ovakav način otvaraju vrata zinaluka i razvrata. Upravo zbog toga su dobro posavjetovane žene, oboljele od sihra i od džinskih bolesti, da se sto puta raspitaju i informiraju o učaču rukje prije negoli se upuste u avanturu neizvjesnosti koja najčešće završi s još intenzivnijom bolešću negoli što je to bio slučaj s početka “internetske rukje”.

S druge strane, i džini znaju šta je internet, znaju da učač rukje nije prisutan, već je na stotine kilometara daleko, i da, prema onoj narodnoj, “svezan pas ne ujeda”, pa se mogu vrlo neslano našaliti sa opsihrenima i izazvati mu još neugodnija psihička stanja. 

Zabilježeni su i neki slučajevi zlobnoga korištenja psihičkog stanja oboljelih tako što bi sihirbaz, ili šarlatan, tobože učeći “rukju” naredio džinima, posebno onim zaljubljenima, da oboljelu osobu razgolite, koristeći ruke opsihrene hudnice, te da se seksualno naslađuju, naprave tajne video snimke opsihrene osobe, potom je ucjenjuju ili tjeraju na nemoral. 

Iz svih ovih razloga je najsigurnije pojačati ibadet, uvećati osobno strpljenje, pa lično posjetiti ispravnog učača rukje kad se za to otvori put i ukaže prva prilika.