Veoma često je mišljenje da džini i šejtani ne mogu ući u džamije i mesdžide, međutim, sigurno je da džini mogu ući svugdje gdje ulaze i ljudi, pa i više od toga, makar što se tiče ovog svijeta. Ovdje se ne misli samo na džine paratioce, Karine, koji nam budu dodijeljeni po rođenju, nego i na ostale džine. Džin pratilac, Karin, posigurno slijedi svoga sahibiju i u džamiju, odvraća ga od namaza, bihuzuri ga, ometa mu namaz, pored džina Hinzeba, čija je ovo osnovna zadaća. Džin Hinzeb djeluje višestruko. Prvo pokušava čovjeka odvratiti od namaza, a ako to ne uspije, onda ga pokuša nagovoriti da obavi namaz bez bogobojaznosti i skrušenosti, da izbjegava namaz u džem’atu, ili ga nagovara da tokom namaza misli na sve moguće stvari, samo ne na namaz, kako ne bi bio skoncentriran tokom činjenja ovog najbitnijeg ibadeta vjernika. A namaz je, poznato nam je, stup vjere! 

Čak bi se moglo reći da džini s namjerom ulaze u džamije, kako bi vjernike ciljano zapošljavali nebitnim ili zabranjenim stvarima, umjesto da se oni posvete ibadetu, zikru, učenju Kur’ana, slušanju predavanja itd. Znamo iz historije islama, da su preislamski Arapi u Ka’bu u Mekki unijeli preko tri stotine različitih kipova. Dakako, ovo je bio plod njihovog nevjerovanja koje je često produkt šejtansko-džinskog nagovaranja i odvraćanja od ispravnog vjerovanja. Ne želi se stvoriti dojam, da su džini za sve dežurni krivci, ali, osim džina vjernika, svi drugi zapravo imaju za cilj odvraćanje od Allahova lijepoga dina i imana. 

Brojni su vjerodostojni hadisi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima nas Poslanik upozorava na prisustvo šejtana čak i u saffovima klanjača, ako, recimo, saffovi nisu čvrsti, zbijeni i dobro popunjeni, kao i to da šejtani bježe od jednog mjesta, dok se uče ezan ili ikamet. Naše džamije u današnjem vremenu, nažalost, nisu pošteđene ni od djelovanja sihra i sihirbaza. Posebno imami ali i džematlije klanjači, sve su učestalije mete sihra i na nišanu sihirbaza, kako bi se unio metež u određeni džemat, bespotrebne rasprave, pa čak i svađe u džamije, u cilju obeshrabrivanja i dijeljenja džematlija u više grupacija. Džini potaknu svađu, izazovu različite bolesti, naročita im je meta mjesni efendija ili, pak, njegova porodica, sve čine da imama isključe iz svakodnevnih džematskih aktivnosti. Zna se i zašto ako se ima u vidu da je imam jednog mjesta motor vjerskog života i pokretačka snaga skoro svih aktivnosti u džematu. 

Bilo je slučajeva kad su se u nekim džematima iznenada pojavile čudne a iste ili slične tjelesne bolesti kod većeg broja vjernika, ili učestale migrene i nevjerovatne psihičke napetosti, što je rezultiralo izbjegavanjem džamije, unutardžematskim podijeljenostima i glasnim svađama čak i unutar džamijskog kruga. Nakon učenja rukje pogođenima, ispostavilo se da je na mnogim mjestima u mesdžidima postavljen sihr na iščupane stranice Kur’ana Časnog, postavljani su zapisi i hamajlije ispod tepiha i dovrataka, na minberima ili u mihrabima, pronalaženi su tragovi kostiju, dlaka ili poprskane krvi na džamijskim ulazima i prilazima pa čak pred imamskim kućama i stanovima ili unutar njih. Sve ovo je dovodilo do raskola u pogođenom džematu, ili do bolesti imama i njegove porodice, ili članova njegove zajednice, a Allah najbolje zna.

Iako je rukja mozaik kur’anskih ajeta, dova i vjerodostojnih hadisa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji se uče u medresama i na islamskim fakultetima kod nas, ipak se u našim vjersko-obrazovnim ustanovama tema liječenja Kur’anom tek površno spominje, bez podrobnijeg izučavanja rukje ili praktične primjene Kur’ana pri liječenju od psihofizičkih poremećaja ljudi i njihovih umnih potencijala, kao i poremećenih frekvencija njihovih metafizičkih stanja, mada se u vjerodostojnim hadisima rukja spominje kao lijek za dušu, srce i tijelo – o čemu i sam Kur’an Časni jasno govori – i što je bila praksa najplemenitijih generacija selefa i praksa imama ummeta, od kojih ćemo izdvojiti imama Ahmeda ibn Hanbela, r. a., i Ibn Tejmijju, r. a., iz bliže nam prošlosti. 

Hvala Bogu, odnedavno se naziru pomaci i u nekim našim vjerskim obrazovnim ustanovama. Prvi iskorak je napravio prof. dr. Muharem Štulanović, redovni profesor na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Bihaću, koji je čak napisao potreban udžbenik za obrađivanje ovog predmeta na bihaćkoj akademiji, a koji je, usputno, jedan od pionira liječenja kur’anskom rukjom na našim prostorima i koji nas je mnogo zadužio svojim radom na ovom polju. S druge strane, u narodu se neke efendije terete za sihirbaženje ili sihirbaštvo okrivljujući Islamsku zajednicu odgovornom za njihovu “prljavu rabotu”, jer su osumnjičeni njeni uposlenici. Ovdje se mora povući debela crta jedine odgovornosti onih kojima se sihirbaženje stavlja na teret, a nipošto Islamske zajednice, jer Islamska zajednica nije izvršna vlast u našoj domovini, niti je bavljenje crnom magijom, sihrom, ili sličnim rabotama ovoga ranga regulirano državnim zakonom, niti je državnim zakonom ustanovljena metoda prepoznavanja i dokazivanja da je neko sihirbaz, a samim time nije predviđena ni zakonska kazna za sankcioniranje onih koji se bave sihrom i unose nered i metež u svojoj sredini, a samim tim i u državnoj zajednici u kojoj žive. 

Naravno, Šerijat ima jasan stav o ovom pitanju, ali naši državni zakoni su uglavnom prepisanice evropskih zakona, kojima je ostavljena velika crna rupa u pogledu ovih pravnih pitanja. Zato su nam televizijski programi i ostali mediji preplavljeni kupljenim reklamama različitih gatara, vračara, sihirbaza, vidovnjaka, lažnjaka! 

Islamom su kristalno jasno precizirani znaci prepoznavanja sihirbaza, koji su navedeni pod jednim od naslova prijašnjih tekstova, a glupost i neinformiranost ne štite od kazne, tako da se ovim prebacuje lopta odgovornosti u gol onoga ko ode sihirbazu a ne na račun Islamske zajednice, na koju se počesto obrušavaju oni koji ne žele priznati ili žele prikriti svoju ličnu odgovornost.

Zar u hadisu, s vjerodostojnim lancem prenosilaca, ne stoji sljedeće: “Ko ode kod gatara ili vračara (sihirbaza), pa povjeruje u ono što mu taj kaže, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem).”

Ovaj hadis bilježe imam Buhari, imam Muslim i mnogi drugi.