Jedino što je dozvoljeno i čak štaviše preporučeno, u nijjetu rukje, za brata muslimana ili za sestru muslimanku u odsustvu – jest dova. Naravno, postoje i druge stvari ili ibadeti koji su, prema islamu, validni i mogu se obaviti, “zanijetiti” za odsutnog brata ili sestru u islamu, ali se ne dotiču liječenja Kur’anom i nemaju veze sa rukjom.
Na sliku, ili na odjeću, na lične predmete se pravi sihr, a odlika i osobina sihirbaza je da traže navedene stvari kako bi, navodno, izliječili nekoga. Istina je da oni tako prave sihr i da preko slike mogu dokrajčiti nekoga, ako to Uzvišeni Gospodar dozvoli. Naravno, pristup tuđim fotografijama nije nikad bio jednostavniji imajući u vidu današnji upliv i zastupljenost korisnika socijalnih mreža na svim meridijanima, na svim prostorima i u svim starosnim dobima. Više nije nužno zlo da sihr napravi sihirbaz iz susjednog sela; sada se može desiti da sihr napravi glavni poglavica nekog crnačkog plemena na jugu Afrike, uvjet je samo internet i klik na određeni profil.
Ili, ako se ovakav sihr zakopa negdje u, recimo, prašumama Amazonije, valja ga ići tražiti i uništavati. Neka ova metafora posluži samo kao puko poređenje kako se ljudi neodgovorno odnose prema najprivatnijim i najintimnijim dijelovima i sastavnicama vlastitih života. Svakako da navedeni scenarij nije dio neke fantastične priče, već stopostotna opcija sihirbazima i, često, naša žalosna realnost. Još ako su slike golišave, na kojima se pokazuje nago tijelo, koje imaju za cilj da izazovu strast kod posmatrača, da nekog zavedu i navedu na grijeh, osobe sa slike ni po kojim kriterijima ne spadaju u one koje Allah čuva i štiti, jer javno čine grijeh bluda i razvrata, bilo da se radi o muškarcu ili o ženi. Ne bi me čudilo da kod navedene populacije sihr uspije “ od prve”.
Kod našega naroda je također prisutno uvjerenje da su neki ljudi “bogom dani” da posjeduju sposobnost da nekoga izliječe od sihra ili od džinskih bolesti samo preko košulje, potkošulje i preko initimnog veša, ili preko bilo kojega dijela odjeće opsihrenoga. Potrebno je samo odjevni predmet opsihrenog lično odnijeti ili poslati kod gore spomenutih “dobrih”. Ovo je ciljano smišljena podvala većinom za one koji u porodici imaju nekog oboljeloga, a kojeg ne mogu nagovoriti da sam lično pođe na seansu kod sihirbaza. Nažalost, veoma se često dogodi da neko od najbližih, u želji da pomogne nekom dragom i bitnom da se izliječi, što taj uporno odbija, da odnese sihirbazima i šarlatanima ličnu stvar oboljeloga pa mu, bez njegova znanja i volje naruče sihr. Ovo se može desiti svjesno ali i iz neznanja i nesvjesno. Kad se stupi u kontakt sa sihirbazom koji obećava i zvijezde s neba, ljudi nisu svjesni da su sihirbazi kao golubari koji nisu sigurni da li će im se golubovi opet vratiti, ili, još slikovitije, sihirbazi su kao lovci koji puste pse na divljač i nisu sigurni da li će ih kerovi poslušati i neće li ubiti divljač.
Uporedo s ovom temom vezuje se i neosnovan strah: šta mi se može desiti ako nekom poklonim svoju odjeću u humanitarne svrhe i sl.
Šejtan, Allah nas sačuvao njega, zastrašuje ljude, i onako usplahirene, da će im se nešto strašno dogoditi ili će im neko napraviti sihr ako nešto od odjeće poklone jetimima, sirotim porodicama, ljudima u oskudici i potrebnima.
Ovo je samo džinsko-šejtanska varka i spletka iz makar dva razloga: Allah, azze ve dželle, neće nikoga iskušati kaznom ako je imao nijjet da pomogne siromašne. Odjeća, kao i sve drugo što poklonimo, više ne pripada onima koji su poklonili tako da poklonjena stvar više i nije privatna svar darivaoca.
Brojni su ajeti i hadisi koji govore o dobročinstvu prema siromašnima za koje su predviđene velike nagrade, a na drugoj strani ne uspijeva svaki sihr, niti Allah, subhanehu ve teala, dozvoljava sihirbazima da uspije svaka njihova spletka, pa je preporuka jasna: Pomaganje u hrani, odjeći ili novcu onima kojima je potrebna pomoć, bilo materijalno, bilo duhovno, velikodušno je djelo i osobina pravog i predanog vjernika, za takvo djelo slijedi samo nagrada, a nikako kazna i kakva životna nevolja.
