Veliki broj ljudi ne razdvaja razmišljanje i tiho šaputanje. Postoje ozbiljne naučne studije u psihologiji koje se bave ovim fenomenom, gdje čovjek svoje razmišljanje nesvjesno spusti na jezik, kako bi ono o čemu razmišlja bolje zapamtio ili “premjestio” iz kratkoročnoga centra za pamćenje u centar za dugoročnije pamćenje i memoriranje u mozgu. 

Džini i šejtani su vrhunski majsori u došaptavanju, i to im je glavno oružje kad zavode ljude i odvode ih od Pravoga puta. Međutim, oni ne znaju šta mi mislimo. Misli ostaju tajne između Rabba i roba sve dok šejtan, Allah nas sačuvao njega, ne uspije da ih izmami na jezik. Duboko u sebi osjećamo kako se najtajnije i najslojevitije, najstrože čuvane misli ne kriju u glavi već u našim grudima. Mjesto rađanja svih ideja i misli su grudi; misli se na srce, koje tek rođenu ideju šalje u mozak. Misao nije isto što i namjera (nijjet). Nijjet je pokrenuta namjera na koju šejtan, Allah nas sačuvao njega, može da utječe i da je pokvari. 

Uzvišeni Gospodar kaže u suri “Ali-Imran”, u dijelu 154. ajeta: “…I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izašli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.”

šejtani i Džini ne mogu “čitati” misli ljudi. Samo Allah Uzvišeni zna šta mi mislimo. Pomišljanje u sebi se spominje u suri “Jusuf”, kad su braća Jusufova optužila Jusufa, alejhisselam, za krađu: “Ako je on ukrao” – rekoše oni – “pa i prije je i njegov brat krao!” I Jusuf im ne reče ništa. “Vi ste u gorem položaju” – pomisli u sebi –“a Allah dobro zna, kako je bilo to o čemu govorite.” (Sura “Jusuf”, 77)

Jusuf, alejhisselam, znao je da niko osim Allaha, subhanehu ve teala, ne zna njegove misli, inače se ne bi preko misli odavao i rizikovao da šejtan, Allah nas sačuvao njega, “uhvati” njegove misli i oda ga braći. 

Još konkretnije se misli objašnjavaju u suri “Ta-Ha”, 7, gdje Uzvišeni kaže: “Ako se ti glasno moliš pa – On zna i što drugom tajno rekneš i šta samo pomisliš.”

Dakle, jasno se vidi iz navedenih i iz još nekih drugih ajeta da samo Allah Uzvišeni poznaje naše misli a ne džini. Ali, kako spomenusmo na početku, mnogi ljudi “pričaju sami sa sobom”, toliko tiho gunđaju da ih ipak džini razumiju i čuju, posebno Karin, džin pratilac, a džini su zbilja najspretniji kada je prisluškivanje u pitanju – ne samo radi njihove prirode da su nevidljivi ljudima.

Sigurno je svakako da šejtani ljude navode na loše misli; o ovome i sam Kur’an Časni govori: “A kada šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve!” (Sura “Fussilet”, 36)

Koliko šejtan uspije u svojoj nakani, zavisi od čovjekova imana i od njegove pokornosti svome Stvoritelju. Što je čovjek bliži Allahu, što se više pridržava Allahovih uputa a kloni se zabranjenoga, utoliko je šejtanu i džinima teže da mu naude. Kad čovjek zaboravi svoga Gospodara, njegovo srce spava, a spavač postane lahak plijen i najslabijim džinima i šejtanima. 

Ljudsko neznanje i slabosti posebno koriste, na zalost, neki sufijski šejhovi, koji prave zapise i sihr i koji doslovno barataju sa džinima, koristeći ih kao špijune protiv svojih murida. Džini prisluškuju njihove međusobne razgovore i želje pa ih prenesu “šejhu”, a “šejh” to upakuje u jedan od svojih silnih “kerameta”, pa spontano, na halkama, spomene određenim muridima njihove “misli” i želje; oni ga, zadivljeni i zapanjeni, ljube u ruku, pokazujući bezuvjetnu odanost i poslušnost. Kasnije se ovakve dogodovštine ispričaju i preuveličaju u datom mjestu, na sijelima, i šejtanska zamka je uspjela! Svi se dive i svi vjeruju “šejhu”, koji, eto, ima “posebno mjesto” kod Allaha, jer je, kao, toliko puta “dokazao keramet”, može čitati tuđe misli, svi su u uvjerenju da je on “evlija”, a niko ni u snu ne bi pomislio da “šejh” zapravo šuruje sa džinima i da on upravlja cijelim mjestom pomoću sihra, ili džina.