Laseri, elektrošokeri i malofrekventna struja tehnička su pomagala novijeg vremena i udaljavanje od stvarnog tretmana liječenja učenjem Kur’ana i vjerodostojnih hadiskih dova i ne bih to uopće uvrstio u učenje rukje jer se time odričemo od same srži i biti rukje pri kojoj bi trebalo da učač liječi Kur’anom, uz Allahovu dozvolu. Nadalje, ta su pomagala u potpunosti neispitana i neistražena i mogu u određenim okolnostima nanijeti ozbiljne povrede, izazvati šok, oslabiti funkciju nekog organa, uvjetovati zastoj srca i dr., mogu to, primjerice, naročito elektrošokeri. Sigurno znamo da je samo Kur’an lijek i vjerodostojne hadiske dove a navedeni primjeri izgledaju kao pronevjera povjerenog emaneta. Uopće nije stoposto dokazano da ono što smeta ljudima i izaziva im fizičke boli, da je to isti slučaj i sa džinima.S druge strane, zamislimo kako sve to izgleda u očima oboljeloga koji dođe kod učača rukje u nadi da će ozdraviti slušajući rukju a ovaj mu upali agregat, ili mu zasijeva i prijeti sa elektrošokerom pred očima.
Ni korištenje lasera za navodno otkrivanje sihra nije sigurno. U jednom slučaju može biti efikasno a u drugom smrtonosno i pogubno. Dolazile su mi porodice koje su se u tolikoj mjeri međusobno zavadile da je skoro dolazilo do fizičkih obračuna i potezanja oružja jer je džin u oboljeloj osobi “reagirao” i bacio sumnju na poklon od dede ili nane, od sestre i snahe, ili na kakav dar od svekrve itd.
Džini su veoma sposobni majstori u manipuliranju emocijama i stvarnostima, ili u manipuliranju čak i sasvim konkretnim činjenicama. Koliko god mi mislili da smo ovladali modernim tehničkim dostignućima, ne zaboravimo da je i svijet džina obdaren razumom, inače ne bi ni bili pozvani da vjeruju u objavu Kur’ana. Na drugoj strani, skoro je nemoguće laserom pogoditi muhu u letu, koju vidimo, a kamoli džine koje ne vidimo i koji za nekoliko sekundi prevale par hiljada kilometara.
Zato bih preporučio krajnji oprez i povratak standardnom učenju rukje, jer od naših prethodnika nije zabilježeno da su koristili tehnička dostignuća svoga vremena, već su učili Kur’an, niti želim pomisliti da se ne bi nekad neki umišljeni učač usudio staviti manju ručnu bombu u usta oboljelog, prijeteći džinu da izađe. Na kraju, kud bi nas to odvelo i gdje su tu lični angažmani oboljeloga: ibadet i sabur kao i tevekkul učača, njegov oslonac na Allaha, subhanehu ve teala?!
